FAMOZNO: Gađanje političkog očekivanja
Nego dilberi/ke koji me očima ne mogu videti, koje ja još manje očima mogu videti, ali koji, čim neko moje sočinjenije izađe iz štampe, pojure ko „govna na muvu“, među prvima kupe primerke knjige, podvrgavaju je metodi close reading i posle „prorađuju“ pročitano na sastancima radnih tela cincarsko-kalburske vaseljene.
Tako je (pretpostavljam) bilo i tu, nedavno, kad je iz štampe izašao moj roman „Đinđić: memoari s onu stranu groba“ (iz koga je izvađena rečeničica „govna na muvu“, kojom sam u tri reči opisao cincarsko-kalburski juriš na Zorana Đinđića, koji znamo kako je završio).
Kad ne lezi vraže: nije se štamparska boja čestito ni osušila na primercima mog novog romana, obaveštajci za društvene mreže mi dojaviše da je Milo Lompar već pročitao roman, a i uz Viber dojavu beše priložen i dokaz: link - s preventivnom napomenom „gledati od 1h 35 min.“ - za podkast kafanskog imena „Kod Brane“ gostujući u kome se Lompar, u akciji širenja meke moći srpskog integralnog pirinča, kritički osvrnuo i na moj roman.
Radi pravovremenog i objektivnog informisanja javnosti, podkast sam počeo gledati nešto ranije, od 1h 34 min. Da se zagrejem, kužite, stari moji. Nije trebalo dugo čekati da me Lompar nabedi za nekakvu „političku instrumentalizaciju“, gde ja „malo-malo pa pričam o Đinđiću kao da je to, u najmanju ruku, pitanje neke literarne vrednosti“, a u stvari - razotkriva me Milo - „čovek gađa neko političko očekivanje i ponavlja Dobricu Ćosića“. Ko biva... Ćosić je „gađao“ očekivanja pada komunizma, u patetičnom tonu, dočim ja „gađam“ - nije baš najjasnije šta - u tonu „lažne ironije“.
Sve je to, kaže Lompar, video jednom zgodom kad je bio u Minhenu, pa u izlogu radnje video „zgodnog manekena“ na kome je pisalo „ironija je obeležje džentlmena“ na osnovu toga je Lompar u retroaktivnom istupljenju dokonao da je „iz (moje) ironije izvađena žaoka“ i da „u (mojoj) ironiji nema rizika.“
Onda Milo pravi sledeće pitanje. „Pitanje je“ - kaže - „šta vi“ (tj. ja) „rizikujete ako književnim sredstvima hoćete da aktuelizujete Đinđićevu biografiju.“ Imam i ja pitanje za luping-efendiju Lompara. Šta li bi to trebalo da rizikujem, u koju bi to torbu - u kojoj je vazda položena Lopmarova glava - trebalo da stavim glavu pišući roman i šta je pisanje romana: književni posao ili ekstremni sport.
Milov best off tek sledi. Kaže, nadalje, da je „vaša“ (čitaj: moja) „hiperbola usmerena na cilj koji je unapred odobren“ - ne kaže tko ga je odobrio i „vi“ (čitaj ja) „dobijate aplauze vladajućeg sistema moći“. I šta postižem ohrabren aplauzima vladajućeg sistema moći. Kako šta? Postižem „blokadu istorijske svesti“. „Nemojmo“, kaže Milo nadalje, „sad da izmišljamo neke srednjovekovne hagiografije.“ Nije nikakvo čudo što je Tompson s doktoratom iz književnosti (verovatno namerno) pogrešno pročitao roman. Đinđić iz romana nije rekonstrukcija biografije, nego narator dekonstrukcije jedne čemerne istorijske svesti. Dakle: ne blokada, nego dekonstrukcija.